Zamisli Zambezi iz riblje perspektive

U poetskom prostoru knjige “zamisli zambezi iz riblje perspektive” lirsko ja je lutalica koja uvijek traži i nikada ne nalazi, ja je duhovni beskućnik, apatrid kao što je i njegova država.

Prva knjiga poezije koju piše i objavljuje Đorđe Krajišnik, bosanskohercegovački kritičar, kolumnista i novinar Oslobođenja i magazina Dani, naslovljena “zamisli zambezi iz riblje
perspektive” ima misao u kojoj se izražava sličan stav – predodžba o svijetu u kojem se
nikada nema kuda, a upravo nas to tjera da krenemo dalje, iza horizonta mogućeg.
Međutim, ovdje se ne radi samo o lutanju lirskog subjekta u određenom doslovnom smislu: nijedna misao ne može dati osjećaj kao da smo pronašli ono što smo tražili – ovdje biti “posjedovan pothosom” takođe znači neprestano lutati prostorima vlastitog uma, tražeći novi jezički izraz za svoju, nikada dostižnu misao. U poetskom prostoru knjige lirsko ja je lutalica koja uvijek traži i nikada ne nalazi, ja je duhovni beskućnik, apatrid kao što je i njegova država “između ni i i/ svježe izvađena iz konteksta/ izgubljena u prijevodu /djeljiva u korijenu”. Krajišnik luta u jeziku pokušavajući pronaći njegove granice ili makar zaviriti šta je to s onu stranu jezika. Ova bezgranična čežnja i želja za onim u što nemamo pristup čine temelj pjesničke vizije svijeta.

Autor iz svog svojevrsnog unutrašnjeg monologa gradi obrise čovjeka, države i porodice; iz dubine proviruju sjećanja, ali ne odlaze u potpunosti na svjetlo – previše je duboko. Lirski subjekt se izmješta iz gabaritne egzistencije, ponire u predjele odakle pokušava sagledati život. Odatle je naslov značajno mjesto u kojem se može mapirati strukturalni okvir ove zbirke. Naslov usmjerava naše čitanje – šta vide oni koji nastanjuju rijeku Zambezi? Trebamo li im zavidjeti jer vide samo neslućene dubine ili ih sažalijevati što neki od njih nikada ne uspiju doći do površine? Na toj slavnoj rijeci državnu granicu predstavlja linija koja povezuje najdublja mjesta u riječnom koritu, pa tako i Krajišnik fragmente motiva vezuje sa intimnim osjećajem pojedinca.

~Ivana Golijanin

S velikim sam zadovoljstvom vidio da namjera nije bila stvoriti senzacionalnu književnu figuru (koja ne nedostaje, ali uopšte nije namjerna), već da se tražila duboka konceptualna mašta, povezana sa sužavanjem prostora, s prisustvom tame i s paradoksom koji se izražava s takvim savršenstvom kao na primjer u stihovima najcrnje je pred zoru ili gle / sad iz kotla / gusta kipi / blud.
U obje komponente (estetika i stilsko rezbarenje) pročitao sam slike napravljene od jegulja, nježne i snažne (poput vode), povezane s obiteljskim portretima: tu su majka i otac; posvuda, u izgubljenoj kući.
S tim u vezi vidio sam intimne sitnice: odsutnosti, prisutnosti u odsutnosti (koncepti dekonstrukcije svijeta i mikrosvijeta); postoje koncepti bijega ili onog svakodnevnog obiteljskog nomadizma. U društvu u kojem živimo, nomadizam nije samo oblik masovnog iseljavanja, ili unutarnje imigracije nacija. Unutar obitelji, u svakodnevnom smo životu nomadski. Iz kuće izlazimo rano ujutro i vraćamo se navečer: mi smo “biljke” endemske, istodobno blizu i daleko od svog porijekla.

~Arian Leka

Intervju o knjizi

Izbor pesama

uporno jedna
za drugom
padaju
pred
očima
širi se iris
iz rupe crne
radoznalo
i dalje zujanje
i dalje
krilima

*

ovo odsustvo mraka
još nije
dan
ko je ugasio
subotu
kroz teglu svijet
sužava
pa
ništa
zujanje vazduha
i sve manje
krilima

*

sveukupnost zagrljaja
sabira sjene
u tačku
izvora
i
kazaljke
preklopljene
olistaju
čini se podne
čini se đurđevdan

*

kasno je za beč
a mali hotel u gmindu
izgorio je
milena
siv i otužan je prag
ovog aprila
kašljemo krv zajedno
svako u svom
zemljopisu
pitaš
uvijek kad ne treba
jste žid
a ja blijed kao spoznaja
da više i ne
zašto te
u čemu
i kad
ali
molim te
ne prilazi mi
nenadano straga na ulici

Intervju sa autorom