Srđan Mršić rođen je u Sarajevu 1985.godine. Živi u Istočnom Sarajevu i uposlenik je Zavoda za standardizaciju. Objavio je dvije knjige poezije, od kojih je prva proglašena za najbolju zbirku poezije – prvijenac na književnom konkursu „Fra Grga Martić“ 2009.godine, a druga, ubili su godoa iz zasjede, izašla je iz štampe prošle godine.
Razgovarala: Borislava Purković
Šta znači biti pjesnik u BiH?
Isto što i biti pjesnik u drevnom Egiptu, revolucionarnoj Francuskoj ili u Londonu Dilana Doga. Hoću da kažem da biti pjesnik ne podliježe krutom i preciznom okviru, kao, na primjer, biti doktor ili mašinovođa. To je suviše fluidno zanimanje i svaki je pjesnik slučaj za sebe, pa bi i ovo pitanje valjalo postaviti svakom pjesniku zasebno, a ja ću odgovoriti u svoje ime – Bosna i Hercegovina je, s aspekta mog pjesništva, jedna u nizu datosti, jedan od elemenata stvarnosti koju živim, ni bitniji, ni beznačajniji od drugih elemenata. Ta stvarnost nas, istina, oblikuje, ali ne dovršava taj proces. Meni je poezija jedan od načina na koji pokušavam oblikovati samoga sebe i smatram da je veoma bitno pri tome ne bježati u nekakav idealni, nepostojeći svijet, već uvažiti rezultate erozivnog djelovanja stvarnosti na naše biće. Samo tako ni rezultat ovog mog samooblikovanja neće biti lažan.
Javnosti niste baš pretjerano poznati. Niste česti na književnim večerima, na promocijama niti u medijima. Zašto je to tako?
Iskreno, ne znam zašto bi jedan pjesnik, pogotovo u današnje doba, trebao biti poznat široj javnosti. Nekada su pjesnici bili glas naroda, danas su oni, u najboljem slučaju, glas vlastite želje da se pomire sa svijetom. Oni koji smatraju da poezija mora biti pitanje od prvorazrednog značaja za najšire mase, uglavnom o njoj malo znaju. Istina, glasovi takvih, esnafski organizovanih i ideološki svrstanih pjesnika, dovoljno su bučni da privuku veću pažnju medija, pa ono što poezija zaista jeste ostaje uskraćeno za još malo svoje publike. Ali i ovako smatram da prave publike ima dovoljno. Pogotovo što živimo u vrijeme novih tehnologija koje su olakšale put umjetnosti do onoga kome je ona potrebna.
U medijima čak i nisam toliko malo prisutan, koliko bi to moj komoditet volio. Istina, malo me više ima u federalnim medijima, valjda zato što nekoliko mojih prijatelja radi u njima. Potpuno sam iskren kada kažem da mi je drago što su me primjetili i mediji iz mog grada. Nije u redu da samo jednima govorim da situacija nije loša, već je onakva kakvi smo mi sami (smijeh).
Što se tiče javnih nastupa, čak i površan pogled na ovdašnju kulturnu scenu pokazaće da se događaji na njoj uglavnom organizuju ispod određenog ideološkog plašta, nacionalnog, građanskog, internacionalističkog… svejedno. Razumijem zašto se to dešava, ali ne vidim zašto bih ja morao učestvovati u tome. No ako dobijem poziv na književni događaj koji nije opterećen gore pomenutim okvirima, rado se odazovem. Istini za volju, moja prva knjiga privukla je znatno više pažnje, predstavljena je publici u svim većim mjestima u državi, nastupio sam tada na nekoliko književnih festivala. Taj segment kulturnog života ima svoj značaj i ja ga neću umanjivati, ali meni lično to je postalo zamorno i jednolično. Jednostavno se pretvori u mehaničko istrčavanje na teren pred publiku. I publika takvih događaja je uglavnom profilisana, oni ne očekuju nešto novo, već nešto poznato. Zato sam se diskretno uklonio iz tih krugova i sada sam u javnosti prisutan u onoj mjeri koja mi ne predstavlja opterećenje i to uglavnom sa onim ljudima sa kojima volim surađivati i provoditi vrijeme. Nedavno sam sa prijateljem Elisom Bektašom imao izuzetno prijatno druženje sa publikom u Konjicu, prošlog mjeseca smo nas dvojica, pojačani najznačajnijom savremenom književnicom u Bosni i Hercegovini, Tanjom Stupar-Trifunović, gostovali u Dubroviku, a uskoro ćemo se družiti sa čitaocima u Banjaluci, Trebinju i Zenici. U slobodno vrijeme organizujem neka nepostojeća dešavanja i skupove koji odjeknu u medijima, a povremeno se odazovem i na, novinarima manje interesantne, ali stvarne događaje, kao što je podrška za ponovno otvaranje Zemaljskog muzeja u Sarajevu ili učešće u multimedijalnom projektu Maše Mehmedovića, koji za cilj ima otvaranje pitanja o ulozi biblioteka i bibliotekarstva u današnjem vremenu.
Ono po čemu ste najprepoznatljiviji u posljednje vrijeme je Vaša organizacija skupa podrške kandidatu na predsjedničkim izborima u SAD-u Donaldu Trampu. Odakle ideja za organizovanje ovog događaja i šta ste očekivali da ćete tim činom postići?
Pa nije ta šala baš zamišljena da ovoliko uzdrma naš medijski prostor (smijeh). Kad sam na fejsbuku ugledao najavu skupa podrške za Hilari Klinton u Sarajevu, sa svog drugog profila sam kreirao najavu skupa podrške Donaldu Trampu u Istočnom Sarajevu da bih se s prijateljima malo narugao jednoj takvoj iracionalnosti. Moram posebno naglasiti da je taj drugi profil registrovan na ime Nićifor Ćina Keljmendi – tu nije riječ o lažnom profilu, već o, da tako kažem, artističkoj kreaciji, o jednom od mojih heteronima. Onda je neki od portala prenio to kao ozbiljnu vijest i ludilo je krenulo. Dala bi se napisati ozbiljna studija o sunovratu ovdašnjeg medijskog prostora, na kojem je sve manje provjerenih informacija, a sve više ubjeđivanja publike u nekakva gotova rješenja i konačne istine. Zaista bi bilo teško ocijeniti da li su se više obrukali federalni mediji, u kojima su pojedini analitičari koristili taj nepostojeći skup da ukažu na političku zaostalost Republike Srpske, ili pojedini mediji iz RS koji su vijest o skupu prenijeli kao dokaz političke zrelosti i nacionalne samosvijesti.
Kada je došao dan skupa, ja čak nisam htio otići tamo, misleći da nema potrebe u sumrak obilaziti spomenik Principu i nekoliko golubova oko njega. Otišao sam na nagovor prijatelja, a tamo me dočekao nadrealan prizor. Šačica penzionera, koji su se odazvali pozivu sa TV dnevnika i mnoštvo domaćih, regionalnih i inostranih novinara iz različitih agencija i medijskih kuća, koji pojma nemaju na kakav su događaj u stvari došli. Prvo sam se propisno ismijao svemu tome, a onda dao izjavu, koju je dio medija korektno prenio, a dio je istrajao na stanovištu da je bila riječ o neuspjehu ozbiljno zamišljenog skupa podrške. Taj cirkus nastavljen je i u narednim danima, pa me je tako jedna TV novinarka optužila da sam “prevario jadne penzionere i naveo ih da se brukaju pred kamerama veličajući Trampa”, ovog istog Trampa koji je juče izabran za novog predsjednika SAD (smjeh). Vjerujte da ja na listi svojih fejsbuk prijatelja nemam nijednog penzionera, te ljude je prevarila TV kuća iz koje su stigli prijekori na moj račun.
Ja se više i ne sjećam šta sam očekivao kada sam napravio tu šalu, ali sigurno znam da nisam očekivao ovakvu eksploziju iracionalnosti i ovakav dokaz da je medijska slika naše stvarnosti svjetlosnim godinama udaljena od te iste stvarnosti.
Možete li nam iznijeti svoje mišljenje o kandidatima iz kampanje za mjesto predsjednika SAD-a?
Mogu, ali to je moje lično mišljenje o njima kao estradnim figurama, jer američku politiku ne pratim, niti vidim nekog smisla u gubljenju vremena na to. Na kraju krajeva, Sjedinjene Američke Države su imperija, odnosno politička mašinerija koja nije sprema da se suštinski mijenja zato što se promijenio stanovnik Bijele kuće. Ipak moram reći da mi je ideja o Hilari Klinton na čelu SAD bila odbojna, prevashodno zbog lakoće kojom ona eksploatiše nesreće drugih nacija širom planete i zbog njenog uvjerenja da je dobra i moralna osoba. Što se tiče Trampa, o njemu znam toliko da je prisutan u svijetu šou-biznisa i da je populist. Za sve ostalo ćemo morati pričekati.
Koliko će Trampova pobjeda uticati na Republiku Srpsku i BiH uopšte po Vašem mišljenju?
Ne znam, zaista ne znam (smijeh). Unaokolo ima dovoljno onih koji sve znaju i imaju mišljenje o svemu, ja sam tu suvišan.
Preuzeto od: Katera Info Portal