Karina

Karina

chiarina pleše tarantelu
samo za mene
dok se mjesec
suši od ljubomore

sunčeve sveštenice iz kalabrije
na vrhu jezika imaju apostrof
za kojim su tragali ptolomej i herodot
ali ga nisu našli

kad taj apostrof glavić dotakne
čovjek povjeruje da je bog
možda apolon možda oziris
a onda ga preplavi nespokoj

krinka za stid
obične firentinske karine
pred magijom i čudima mediterana
spletenim u jedan apostrof
na samom vrhu jezika

*

etimologija 

otići sa lisom u postelju
ili je dograbiti već u predsoblju
akademski je predano traganje
za etimologijom poljupca i dodira

ali lisa nije kolegijalna
kad dođe do korijena
isisa mu sok i proguta
sve do zadnje kapi

ostavljajući me zbunjenog
da se i dalje mučim
sa porijeklom značenja
i sadržajem prapojma

*

no pasaran

paoline dojčice
dva su kočoperna zavjeta životu

dva ratoborna partizana
koji ratuju da bi pjevali o bitkama

paoline dojčice imaju ideale
i ne pristaju na kompromis

kada ih dotaknem
sjene u sobi zaplaču od ganuća

kada ih poljubim
više nema odstupanja

Maura Serafinija upoznao sam sasvim slučajno, kada nas je ljetnji pljusak u jedno beogradsko predvečerje natjerao da potražimo zaklon u istoj kafani. Kolarac je bio ispunjen i drugima koji su tu našli sklonište od kiše, pa je slučaj udesio da on i ja moramo podijeliti sto. Kurtoazna kafanska konverzacija između dva slučajnika veoma brzo je postala ugodan kafanski razgovor dvojice ljudi koji slute da su te večeri jedan u drugom pronašli prijatelja.

Razgovor vođen te kišovite večeri u Kolarcu, nastavio se i narednih godina, uglavnom prepiskom, ali i tokom nekoliko susreta, jer Mauro me posjetio i u Sarajevu i u Mostaru i u Trebinju. Započet je spominjanjem Pirla, čijom smo virtuoznom igrom obojica bili fascinirani, a nakon toga se počelo otkrivati da čarobnjak scudetta nije jedino što spaja Maura i mene. Filmovi Il Sorpasso, Amici Miei i oni o don Camillu i Peponeu, snimljeni po djelu Giovannina Guareschia, Pirandellov i Kazantzakisov opus, Catullovi, Ungarettijevi, Paveseovi i Montaleovi stihovi, ali i oni Rafaela Albertija, muzika Adriana Celentana i Giorgia Gabera… sve nas je to povezivalo i učvršćivalo jedno slučajno započeto prijateljstvo u gradu u kom smo obojica bili prolaznici, istina, na različite načine. On kao Marco Polo, a ja kao Odisej.

No trebalo je proći skoro deset godina i trebalo je da ja spomenem ovdje skoro zaboravljenog Rina Gaetana, pa da se Mauro odvaži na ispovijed i prizna mi svoju dugo čuvanu tajnu. Onu o svojoj zbirci poezije nastaloj krajem prošlog vijeka i brižljivo skrivanoj od bilo čijeg pogleda. Poslao mi je svoj rukopis, a ja sam, zapanjen jednim skrivenim poetskim vrtom, shvatio zašto je Gaetanovo ime bilo lozinka koja otvara vratnicu tog vrta.

Mauro je prefinjen pjesnik ljubavnog i erotskog, ali njegovu poeziju znatno bitnije određuje to što je on pjesnik bez ambicije, koju beskompromisno odbacuje jer zna da tu žrtvu mora podnijeti onaj ko je u potrazi za potpunom iskrenošću, i prema svijetu s druge strane prozora i prema odrazu s druge strane ogledala. Njegovu poeziju nije teško prepjevati, jer u njoj nema manira niti poze. Ali Mauro nema ni uzore. Jezik mu je firentinski, ali stih je njegov. Kada krajičak čitaočevog oka uhvati odbljesak nečijeg, recimo Catullovog uticaja, Mauro već narednom rječju otklanja svaku sumnju u oponašanje, pogotovo ono nesvjesno.

U ovoj poeziji skoro da nema stilskih figura u koje bi se moglo uprijeti prstom i kazati – ovo je stilska figura. Maurove stilske figure bjeline su između njegovih riječi, odnosi što ih između riječi grade te bjeline. On tim bjelinama i svojom lapidarnošću, poput renesansnih minijaturista iz Klovićeve radionice, urezuje oštre i precizne slike u čitaočevo oko koje onda i samo može sagledati dramu ljubavi i života koja se u njima odvija. Žene, međutim, Mauro slika modiljanijevski, brižljivo čuvajući svaki titraj njihove ženstvenosti i njihove erotičnosti.

Galerija ženskih likova u ovoj zbirci možda je i ono najvrednije što Mauro zavješta poeziji. On žene voli, ali ta ljubav ne bi imala vrijednost niti bi iz nje mogla nastati poezija ako ih ne bi i razumijevao, na način koji je jedino moguć – on ih razumijeva svojom ljubavlju i svojim čuđenjem, svojom udivljenošću pred čudom ženskog bića, ali bez želje da ih tumači, jer zna da tumačenje uvijek može skliznuti u suđenje. Mauro pred ženu svaki put staje ontički nevin, otvarajući tako i ženi prostor da ona obnovi svoju ontičku nevinost i ponovo je izgubi, da bi je mogla ponovo zadobiti.

Žene što ih Mauro ljubi stvarna su bića, rudimentarno živa, i čitalac skoro da može osjetiti otkucaje njihovog damara i toplinu njihove kože. Ali da su samo to, pitanje je da li bi njihovo prisustvo u Maurovoj poeziji bilo dovoljno da tu poeziju načini velikom i bitnom. On u tim ženama prepoznaje odraze drevnih boginja, pramajki, čarobnica, ali i odraze tragičnih junakinja čovječanstva. I ne želi da ponovi vječnu grešku, ili čak zločin čovječanstva – ne želi da posjeduje ženu. Mauro želi samo da je voli i da bude zahvalan kada je voljen, jer zna da je to – voljeti i biti voljen – izvor i ontološke i antropološke autentičnosti.

Mauro Serafini pjesnik je koji o ženama zna onoliko koliko pjesnik može znati. On zna i da to nije dovoljno da bi nas podučavao tajni ženskog bića. Ali je zato dovoljno da nas poduči šta znači biti čovjek i šta znači biti muškarac. Alternativa tome je – biti obična firentinska ili ma koja druga karina. Ja lično duboko sam zahvalan svom prijatelju na ovoj nevelikoj, no čudesnoj zbirci. Nadam se da će takvu zahvalnost osjetiti i drugi koji je budu čitali.

—

Da ova zamjena za bilješku o autoru ipak ispuni očekivanja onih koji od pjesničkih biografija zathijevaju činjenice, dodaću da je Mauro Serafini rođen u Firenzi 1970. godine, da osim ove knjige ne postoji nijedan drugi trag njegove poetske avanture i da radi u preduzeću specijalizovanom za trgovinu opremom za vinarije.